The Burial: A Day On The Town LP (1988.)

Slika 1 - The Burial na hrpi

The Burial su jedan od najboljih Oi! bendova koji sam ikad čuo u životu. Vrlo slični, jednom jednako tako genijalnom bendu - Skin-Deep, nastali su pod utjecajem "tradicionalne" glazbe skinheadsa, odnosno ska, reggae i northern soula, te su to sve smiksali s punkom 70-ih. Rezultat? Fenomenalan. Kako mi je ovo jedan od dražih bendova, odlučio sam se malo više potruditi i napisati nešto više o njima.


The Burial su osnovani 1981. u Yorkshireu u Engleskoj, objavili su samo jedan album "A Day On The Town", a još su djelovali i pod imenom Britanarchists jer su surađivali s anarhističkim pjesnikom Nickom Toczekom sve dok se 1988. nisu raspali. Prve njihove stvari Backstreet Child i I Just Can't Forget pojavile su se na kompilaciji "Oi! The Demos (80-83)" LP, gdje ih se opisivalo kao začetnike skacorea. Ne znam zbog čega je to tamo napisano, ali ako uzmemo u obzir što se danas smatra tzv. skacoreom, odnosno bendovi kao što je Leftover Crack i ostala sranja, mislim da ovakva oznaka uopće ne priliči ovakvom bendu. Na kompilaciji "Oi! The Sex" LP objavljene su još dvije njihove stvari Old Mans Poison i Friday Night. Ove pjesme su obilježile razdoblje u kojem su članovi benda radili u tvornici mesnih prerađevina u Norton-on-Derwentu. Na istoj toj kompilaciji pojavila se i pjesma Stiff with a Quiff koja je objavljena pod imenom Britanarchists. Niti jedna od ovih stvari se kasnije ne pojavljuje na njihovom albumu. No, zato se na njemu pojavljuju pjesme Sheila, koja se pojavljuje i na "The Sound of Oi!" LP kompilaciji, te Holding On, koja se pojavljuje na "Oi! Glorious Oi!" LP-u.

Njihov zvuk je u knjizi "Spirit of 69: The Skinhead Bible" opisan kako "koktel ska i punka". Apsolutno se mogu složiti s ovim opisom iako bih ga malo produžio i na soul. Naime, slušajući njihov album "A Day On The Town" može se lijepo osjetiti da mješavina ska i punka, što o ritma, što npr. genijalne solo saksofonske solo dionice. Oh da, potrebno je napomenuti i iznimno dobar i poseban glas pjevača Michaela Halla.

Slika 2 - The Burial u akciji

Što se tiče ideološke pozadine benda iz samih njihovih glazbenih korjena jasno je da, usprkos činjenici da su izrasli u 80-ima, nisu bili dio onih čelavih kretena iz National Fronta. Zapravo, totalno suprotno. Preko Wikipedije sam došao do članka Ska Party objavljenog u iD magazinu 1988. U tom članku piše kako su koncerti The Buriala često znali biti povod skinheadsima da umlate NF kretene. Što se tiče političke usmjerenosti benda, mislim da nikad nije postojao konsenzus. Kako su živjeli na sjeveru svjedočili su represiji države i vlade Margaret Thatcher nad rudarima iz ugljenokopa. Kao djeca radničke klase bili su povezani s tim rudarima, koji su zapravo činili večinu radne snage tog kraja. Rudari su se u Engleskoj bunili protiv vlasti još od početka 60-ih, da bi ih Maggie totalno uništila u periodu između 1984.-1985., te preselila eksploataciju rudnih bogatstava u neke druge zemlje s jeftinijom radnom snagom. No, pa znate kako ide s tim kapitalizmom i globalizacijom? Ukratko, ovo je sigurno mnogo utjecalo na politički stav članova The Buriala. Njihov ritam gitarist, Eric 'Barney' Barnes bio je glavni ideolog benda. On je bio ljevičar, odnosno aktivni član "Militarista" - radikalnog lenjinističko-trockističkog krila Laburističke stranke. "Militaristi" su bili okupljeni oko novina istog imena. Osim toga, Barney je podupirao i grupe kao što je npr. Red Action. Iako nisu imali ideloški konsenzus, odnosno ostali članovi benda nisu bili komunisti kao Barney, bend se deklarirao striktno anti-fašističkim. To bi bilo sve, a sada bi bilo najbolje da skineš album i opališ :)

Fotografije benda.

Preporuka: Never Too Late, Wrong Impression, Shelia, Holding On, A Day On The Town, 40 Years i Changes.