Skin-Deep: More Than Skin-Deep LP (1988.)

Slika 1 - Skin-Deep promo

Skin-Deep je jedan od bendova koje sam zavolio čim sam ih prvi put čuo (u njihovom slučaju vidio jer sve je počelo na YouTube-u). Nesvakidašnja kombinacija ranog Oi!-a sa ska i soulom, čini zvuk ovog benda unikatnim... i naprosto zaraznim (jedini bend koji donekle slično zvuči je The Burial). Kako mi je bend iznimno drag malo ću se više raspisat o njemu, prevesti njihovu biografiju i slično, a svima koje ovaj bend zanima savjetujem da posjete tribute web sajt: http://skin-deep-skins.tripod.com/

Slika 2 - Jud, Mik, Stig, Wayne (1988.)

Skin-Deep su 1985. godine osnovali Wayne Kenyon (vokal), Mik Whitnall (guitara), Andy State (bubnjevi) i Shaun Parkin (bas). U početku bend je svirao klasični Oi!, odnosno punk rock, a prvi koncert im je bio u veljači 1986. Mik navodi kako nisu mogli ranije nastupati jer nitko od njih nije bio punoljetan, pa nisu mogli unajmiti kombi. U rujnu 1986. Shauna je na bubnjevima zamjenio Dean (Jud) Jordan. Nakon samo tri koncerta bend se javio Link Recordsu, te snimio pjesmu Self Respect za kompliaciju "Oi! The Ressurection". Sam bend nije bio zadovoljan svojim zvukom na toj snimci, jer to nije bilo "ono što su tražili", no ovo im je bio prvi izlazak na Oi/punk scenu.

Godinu dana kasnije snimili su pjesmu My Life's Fine za "Sound of Oi!" kompilaciju. Sama pjesma je bila veliko poboljšanje u odnosu na prethodni snimak, a također je predstavljala i kalup za budući razvitak zvuka benda. U rujnu 1986. postali su prvi "demo" bend (tj. bend bez ugovora s diskografskom kućom) koji se pojavio u magazinu "Scootering".

1987. godine ponuđena im je turneja po Južno Afričkoj Republici, no bend ju je odbio zbog apartheida.

Slika 3 - Dva nova člana Skin-Deep: Gav i Cal

Debitantski album "More Than Skin-Deep" objavljen je 1988., 2 godine nakon potpisivanja ugovora, te je objavljen u cijelom svijetu. Na albumu se pojavila i puhačka sekcija koju su činili Carol (Cal) Jenkinson (saksofon) i Gav Miller (truba). Na dvje pjesme se pojavljuju i klavijature koje je svirao Carl Rosamond. Album se sastojao od 10 pjesama. Album započinje s Our Own Way, punk/northern soul crossoverom, kojeg sljedi All The Fun koja govori o teenagerskim godinama. Slijedi instrumental Baddies Boggie, Wayne je ovu pjesmu nazvao prema transparentu (Huyton Baddies) koji je vidio na utakmici FC Liverpool (Wayne i Mik su bili navijači Liverpoola), te ska/reggae obrada The Bleechersa Come Into My Parlour. A strana LP-a završava s There's Much More pop pjesmom s harmonikom. Pjesma I Won't Be Fooled, koja govori o osobi koju je prebila banda, otvara B stranu. Slijedi More Than Skin-Deep pop/ska pjesma po kojoj je i album nazvan. Nakon nje slijedi njihova najpopularnija pjesma The Sycamores koja je mješavina ska i Billy Bragg folk/punka. Slijedi Another Way s močnim gitarskim rifovima, te What Else Could We Do, koja je ujedno i zadnja pjesma, te govori o trećem madnatu torijevaca. Album je bio pravi ulov, no svi članovi benda su se razbolili nakon snimanja zbog čega je miksanje patilo. Nakon što je album snimljen Andy je zamijenio s Mathew (Stig) Welch na bubnjevima koji je odradio i prateće vokale.

Download

"We didn't really like it at first, but it has grown on us" (Link Records)
"It's the best album Link will ever release" (Wayne '88)
"Bursting at the seams with spunky rip-roaring pop" (Scootering mag '88)
"Skin-Deep could prove a formidable prospect possible of surmounting the obstacles of mere cult obscurity" (Scootering mag '88)
"Skin who ??" (NME, Sounds, Melody Maker etc)

Skin-Deep su svirali zadnji koncert u prosincu 1988. s Bad Mannersima. Nakon 3 godine postojanja i samo 19 koncerata, te činjenice da nikad nisu svirali u svom rodnom gradu (Doncaster) bend je ostavio veliki utjecaj na skinhead scenu Engleske, ali i svijeta. Tome su najviše zaslužni underground fanzini koji su pisali o njima. Njihov stil im nikad nije omogućio da postanu velike zvijezde: nisu nikad bili dovoljno ska za rude boys ili dovoljni punk za Oi! boyse ;)

Nakon raspada Skin-Deep Mik Whitnall (gitara), Mathew (Stig) Welch (bubnjevi) i Carol (Cal) Jenkinson (saksofon) osnovali su 100 Men, reggae/ska bend.

Slika 3 - Wayne, Mik i Cal

Što se politike benda tiče, pošto su bili skinhead bend u vrijeme kada je 80% skinheada u Engleskoj bilo pristalice BM ili NF-a, važno je reći da su oduvijek bili anti-rasistički bend. To je zapravo očito i iz njihovog zvuka (ska, soul...), a i njihovi največi utjecaju iz tog vremena su bili bendovi kao npr. The Specials ili Bad Manners, odnosno 2 Tone pokret koji je jasno i glasno istupao protiv rasizma, fašizma i ksenofobije. Kako piše na stranici Skin-Deepa: "samo nositi bedž nije bilo dovoljno". Što se tiče ostatka njihove politike slobodno mogu reći kako su bili lijevi bend. Tome su znatno doprinjeli štrajkovi rudara, njihovo porijeklo (radnička klasa), ali i bendovi kao npr. The Redskins koji su znatno utjecali na njihov razvoj. Zbog tog su ih NF i BM skinheadsi mrzili (zbog čega me baš zanima kako je bilo na ovom koncertu).

To je to. Sada je na redu da skineš album i uživaš :)