The Jam: All Mod Cons LP (1978.)

U zadnje vrijeme sve više slušam The Jam, koji sam ponovno otkrio, tako da je kod mene trenutno pravi mod revival. Prije, a kad kažem prije mislim na 2003, sam (po)slušao samo In The City LP, te sam se na tome zadržao. Tada se još nije glazbu skidao s Interneta, večinom sam glazbu nabavljao tako da bi mi je netko "spržio" CD (i to najčešće iz knjižnice... ne bi vjerovali) ili bih ga kupio (no, kako sam tada tek otkrivao punk Sex Pistols su bili glavni prioritet ;)). U svom prvom, tj. početnom, fanatičnom naletu sakupljanja što večeg broja (77 style) punka došao sam i do The Jam. Njih je Zlatko Gall u svojoj knjizi okarakterizirao kao nekakav art punk, baš prekrasna karakterizacija koja taman jednom klincu od 13 godina zgadi bend. Usprkos tome što mi je gospodin Gall zgadio The Jam svojim opisom, njihov prvi album In The City mi se već tad dopao.
Nažalost, nisam imao mogučnosti da otkrijem i ostatak opusa, no poznavajući sebe, i bolje da nisam jer mi se npr. All Mod Cons nikad ne bi svidjeo. Izgleda da se kod mene s The Jam ponavlja ista priča kao i s The Clash, koji sam neko vrijeme slušao, da bi kasnije pao u zaborav zbog nekog klinačkog supkulturnog konformizma. No, eto ponovno otkrih The Jam, vratih ga iz mrtvih u moj Foobar, te krećem u potragu za LP-jevima... :) No, da napišem nešto malo o The Jam i njihovom LP-u.

The Jam je mod revival bend iz Wokinga u Engleskoj osnovan 1972., netom prije nego li je punk postao popularan (večina originalnih punk bendova je svirala još od '74., ali punk postaje "pokret" tek od '77). Sam punk je na njih dosta utjecao jer oni su u svom zvuku pomješali stare R&B mod bendove, npr. The Who, The Kniks itd., s "novim zvukom" punka. Taj zvuk je najsirovije predstavljen na njihovom prvom albumu In The City, kojeg ću stavit ovdje jednog dana jer mi je trenutno najzanimljiviji njihov treći album. All Mod Cons je treći LP The Jama objavljen 1978. godine. Album je nastao inspiran The Kniksima, čiji su single David Watts obradili na ovom albumu (ali se obrada pojavila i na A strani singlice koja je prethodila albumu). Na albumu se nalazi mnoštvo genijalnih stvari, počevši od Mr. Clean, David Watts, English Rose (!), In The Crowd, "A" Bomb in Wardour Street, te pjesme koja ih je katapultirala na ljestvicama Down In The Tube Station At the Midnight. Down In The... mi je uistinu najbolja njihova stvar, te smatram da ju i kritika i publika s pravom smatra najboljom. Obično se nikad ne slažem s drugima po pitanju najbolje "najbolje stvari" nekog benda, al' jebiga sad moram. Pjesma, ne samo da je genijalna s glazbene strane već je i tektualno genijalna. Mislim da je ona zapravo pravi prikaz "politike" benda. The Jam nikad nije ima političke tekstove u smislu zauzimanja/zalaganja za određenu političku ideologiju, te tu možemo reći da su zauzeli "apolitičan" stav. No, često apolitični bendovi uopče nisu apolitični, npr. pjevaju o patriotizmu (koji se iz nekog razloga smatra nečim pozitivnim, nasuport nacionalizma, što je totalna glupost!) ili su im tekstovi seksistički... U slučaju da bend nema takve pjesme, onda pjevaju o totalnim glupostima, koje često graniče sa zdravim razumom. Za razliku od toga svega The Jam pjeva o Engleskoj svog vremena. Pjevaju o svakodnevnim stvarima s kojima se Englez onog vremena mogao poistovjetiti. Upravo u pjesmi Down In The... njihova (odnosno njegova, jer sve tekstove je pisao Paul Weller) genijalnost dolazi do izražaja. Pjesma pjeva o mladiču koji je opljačkan u metrou. Vrhunac teksta te pjesme je opis njegovih napadača, odnosno: "I could now smell their breath / They smelt of pubs and Wormwood Scrubs / And too many right wing meetings". Ukratko, pjesma predstavlja izravno prikazivanje realnosti, s malom dozom poezija, a opet ta doza ne prelazi u kojekakvo sitno-buržujsko poetsko izdrkavanje koje nema veze sa stvarnošću. To prikazivanje stvarnosti, a opet s dozom poetičnosti, je određeni "kalup" njihovih pjesama, posebice na ovom albumu. English Rose je još jedna pjesma koja je po meni obilježila ovaj album. Posebice mi je postala draga nakon što sam pogledao This is England 86, u kojoj kada Shaun pobjegne od kuće i luta po dokovima u pozadini svira ova stvar. Riječ je o akustičnoj baladi o čovjeku koji putuje, ali se uvijek vrača svojoj "engleskoj ruži", tj. rodnoj grudi.

Bah, sad sam ja tu svašta napisao... no najbolje je da skinete i uživate. Uskoro, opalim još poneki mod revival ;)